Jedan takav problem se i meni desio, pa sam odlučio to u maniru „samovca“ sam popraviti. Za tako nešto potrebne su tri stvari: dobra volja, dobra volja i dobra volja. Kada imaš te tri stvari, uzmeš nešto malo alata, ljepilo i to je to. Šalu na stranu, opisat ću popravak jedne stolice na jedan način koji je dao dobre rezultate.

U cijeloj priči, ključnu ulogu ima ljepilo. Svega sam se naslušao i načitao, te ljepilo za laminat, te bison ljepilo, te dvokomponetno ljepilo te…! Moj izbor je: Kleberit PUR Leim 501 (slika 1). Boca ljepila košta 59 kn (500 gr) i vjerujte mi – vrijedi svaku lipu. Jednom prigodom, prije 5-6 godina, sam s njim zalijepio komad betona koji se odlomio od betonskog stupca i to dan – danas još drži. Navedeno ljepilo ima odliku da ekspandira, slično pur-pjeni ali u bitno manjem omjeru.

Pa, krenimo s realizacijom.

Prvo morate imati ovakvu rasklimanu stolicu (slike 2 ili 3).

Stolicu potpuno rastavite. Rastavite sve one dijelove koji su se rasklimali, bez obzira da se i samo „malo“ klimaju. Jasno, tijekom rastavljanja si nekako obilježite kako je koji dio bio originalno postavljen, a ne kao ja, pa onda nagađaš kako spojiti nazad (slike 4, 5, 6).

Kao što se vidi, nakon rastavljanja je ostalo na dijelovima i rupama starog ljepila (slika 7).

Sve staro ljepilo se mora dobro očistiti (slike 8, 9, 10) kako bi spoj novog ljepila bio drvo – drvo, a ne drvo – staro ljepilo – drvo!

Nakon čišćenja, kreće se u pripremu dijelova za spajanje. E, sad, ima tu nekoliko „caka“ koje je potrebno napraviti ili ne napraviti, u ovisnosti koliko ima razmaka u rupi kada se umetne spojni komad stolice.

Ako si komadi međusobno dobro „štimaju“, mogu se samo zalijepiti.

Ako ima previše razmaka, najbolje bi bilo staviti komad furnira od istog materijala zajedno u rupu, prije toga staviti ljepilo i na jednu i na drugu stranu furnira, pa onda zalijepiti.

Ako je situacija tako – tako, ni lijevo ni desno, primjeniti ono što sam ja (slike 11 i 12). Dio od komada koji ulazi u rupu uzduž prorezati do 1 – 1,5 cm dubine, staviti ljepila, napraviti drvenu „kajlicu“ (po mogućnosti od istog materijala od kojeg je izrađena stolica) iste dužine kao dubina proreza te je staviti u prorez prije sastavljanja stolice. Na ovaj način će se prilikom spajanja stolice kajlica u rupi zabijati u prorezani dio i širiti ga, što će dodatno učvstiti spoj.

Zatim pristupiti ljepljenju. Obavezno ljepiti i jednu i drugu stranu, ljepilo nanijeti u tankom sloju na sve dijelove koji su u kontaktu (slika 13), te tada sve spojiti – može se poslužiti i gumenim čekićem.

Po spajanju, sve je potrebno stegnuti stegama barem na 2 sata (slike 14 i 15). U nedostatku stega, može poslužiti nekakav teret npr. vreća cementa ili komad užeta koji se može uvrnuti nekom polugom.

Sjećate se, ljepilo ekspandira (slika 16). Nakon otprilike 45 min do 1 sata odstranjuje se ljepilo koje je ekspandiralo na vidljive dijelove stolice.  Ono tada još nije potpuno stegnulo, razvlači se poput žvakaće. Potrebno je drvenim štapićem ili skalpelom odvojiti (odrezati) taj višak ljepila pa krpicom nakvašenom benzinom ili razređivačem detaljno obrisati.

I to je to (slika 17 i 18).

Zadovoljni ste svojim uratkom i ljuti ste jer znate da ima još 5 stolica koje su u istom stanju i koje se moraju popraviti na isti način.

Ivan Lončarić

Nisam bio siguran što će ispasti nakon završetka radova ali sam u konačnici dobio vrlo lijep noćni stolić.

Potreban alat: Križni odvijač, pila za željezo, bušilica, svrdlo…

Potrošni materijal: Brusni papir, akrilna boja, samoljepiva traka.

Ostalo:  Ideja, volja i stari klimavi stol.

www.youtube.com/watch?v=ekdCmT6Qiv0

Korake možete pratiti kroz video prilog:

1. Staklo sam poklonilo lokalnom staklaru.
2. Skinuo sam noge.
3. Pričvrstio sam jednu po jednu nogu u škripac.
4. Pilom za željezo sam otpilio višak.
5. Turpijom sam obradio mjesto reza kako bih dobio ravnu površinu i bez oštrih rubova.
6. Obilježio sam mjesta gdje ću bušiti rupe za novi položaj nogu.
7. Da ne bih svrdlom oštetio gornju površinu stolića, samoljepljivom trakom sam označio do koje dubine trebam bušiti.
8. Bušio sam ravno pod kutom od 90° i pazio na dubinu ulaska svrdla.
9. Vijcima sam pričvrstio noge da provjerim stabilnost stolića.
10. Potom sam obrusio stari lak kako bi nova boja bolje prionula na podlogu.
11. Koristeći akrilnu boju u spreju naneno sam nekoliko tankih slojeva boje.
12. Nakon 2 sata sušenja noge su vijcima pritegnute na drvenu površinu.
13. Ta–da i sve je gotovo. Pred vama je krajnji rezultat.

U kadru povremeno možete vidjeti našeg mačka kako se uređuje -- molim zanemarite. Možda se krajni rezultat čini čudnim jer je stolić visok 20-ak centimetara ali s obzirom da spavam na  podu (dvostruki madrac) -- stolić je točne visine za odlaganje mobitela, knjiga, čaše sa vodim i sličnih sitnica.

Nad Nicinger

Korisnici tablet računala će automatski biti preusmjereni na mobilni izgled portala, gdje jednim klikom mogu odabrati normalni ili mobilni izgled portala.

www.youtube.com/watch?v=Xxwxee4gChM

Miša Nicinger

Kuksa nema nikakva magična svojstva – riječ je iznimno lijepoj i postojanoj drvenoj šalici koja je nastala u skandinavskim zemljama. Prema tvrdnjama samograditelja kuksa ne mijenja boju, miris niti okus onoga što se iz nje pije. Poslije uporabe kuksu treba isprati u običnoj vodi bez uporabe deterdženata, a ona će za uzvrat dugo vremena predano služiti svojem vlasniku odnosno majstoru samograditelju.

Ivan je svoju prvu kuksu izradio tijekom 2011. godine, a portal majstorije.info donosi ekskluzivne fotografije i priču o čudesnoj drvenoj posudi, kako bismo potaknuli sve vas sa malo alata na izradu ovakvih ili sličnih predmeta od prirodnih materijala.

Naš je samozatajni zaljubljenik u ručni rad, postupak izrade započe odabirom odgovarajućeg komada drveta breze, sa koga je odstranio koru, a zatim električnom pilom prepolovio na dva jednaka dijela i stvorio osnovu za izradu ne jedne – nego dvije kukse.

Potom je uslijedila dugotrajna obrada čiji tijek možete doznati ako pogledate serijal fotografija na dnu ove stranice.

Po završetku grube izrade Ivan je kuksu 30-ak minuta kuhao u slanoj vodi, a zatim zamotao u plastičnu vrećicu kako bi usporio postupak sušenja.

Poslije 2 mjeseca sušenja kuksa je spremna za finu obradu (završno poliranje i glancanje), a potom slijedi pijuckanje čaja sa voljenom osobom.

Fotografije: Ivan Lončarić
Tekst: Miša Nicinger

U sklopu prizemne dvorišne zgrade dimenzija 8 x 10 m, koja ima funkciju dvostruke garaže, radionice i višenamjenske šupe predviđen je prostor za čuvanje voća i povrća dimenzija 1.6 x 4.0m. Objekt je u cijelosti izrađen standardnim metodama od betona, željeza, cigle i blokova. Radovi su potrajali nekoliko mjeseci s obzirom da je riječ o samogradnji u kojoj su sudjelovala dvojica sinova & moja malenkost – po sistemu – kad se male ruke slože sve može.

Cilj projekta

Jeftino i efikasno sačuvati od smrzavanja jabuke, kruške, krumpir i drugo voće i povrće iz vlastitog vrta. Dakle, isključivo za osobnu uporabu! Naime, prijašnjih godina bi za niskih temperatura sve jabuke smrzle i poslije toga su onako zaleđene bile nejestive, a po otapanju su brzinski propadale.

Namjena ove mini hladnjače je prvenstveno grijanje preko zime. Ako u budućnosti dođe do znatnijeg porasta temperature tijekom jeseni i proljeća, ugraditi ću klasičnu klimu i malo je modificirati… Za ovu namjenu sam na pogodnom mjestu ostavio priključak za struju i PVC cijev za cirkulaciju rashladnog fluida između vanjske i unutarnje jedinice za hlađenje.

Izvedba stropa

Iako je idealna debljina i optimalna cijena termičke izolacije za izvedbu stropa – 20cm mineralne vune i kombinacija CD/UD profila koji se koriste za montažu gips-karton ploča, u konačnici sam odlučio staviti 5cm mekog stiropora i ostatak ispuniti mineralnom vunom. Sve to sa ciljem smanjena gubitaka topline na stropu ukupne visine 13cm koga sam dobio spajanjem standardne štafle (8x5cm i letve (5x3cm) i OSB odozdo i odozgo. Naime, u zadnji tren sam odlučio da nosiva stropna konstrukcija osim termičke izolacije posluži i kao mali tavanski prostor za odlaganje korisnih sitnica.

Na standardnu štaflu sam čavlima pričvrstio letvu i dobio nosivu gredicu 11 x 5 cm koje su postavljene na razmak od 62,5cm. Potom je na noseće gredice odozdo postavljena parna brana (PVC folija), a zatim 10mm OSB ploče (125cm x 200cm x 10mm). Kasnije su šupljine ispunjene termičkom izolacijom i preko svega postavljene OSB ploče, a maleni razmaci na spojevima su  propisno zabrtvljeni kitom.

Izvedba poda

Iako je prije betoniranja poda prvo postavljena PVC folija, pa se pristupilo izlijevanju betona, ipak sam prije polaganja ploča od tvrdog stiropora raširio ljepenku, poslagao stiropor pa preko svega opet raširio ljepenku i na kraju OSB ploče. Ovakav pod se izvodi iznimno brzo i jednostavno, dobro je zaštićen od svih utjecaja, izvrsno termički izoliran, otporan na vlagu, oku ugodan…

Izvedba zidova

Isprva sam na zidove htio postaviti štafle, između mineralnu vunu, parnu branu i sve to prekriti OSB pločama, ali sam od toga odustao i odlučio umjesto 8cm dobiti 10cm izolacije upotrebom rastera od običnih letvi. Jedna letva se polaže horizontalno na pod i isto tako na strop i učvršćuje baterijskom bušilicom za OSB ploče. Na tako pripremljene letve postaviti se okomito druga letva na razmaku od 62cm, ispod letve i između ide izolacija i na koju klamericom spajamo PVC foliju i kasnije šarafimo OSB ploče.

Ovom metodom sam dobio punih 10cm šupljine za izolaciju između letava, i 5cm ispod letava. Stoga je prvo izoliran prostor ispod letava sa uskim i dugačkim trakama mineralne vune, a zatim je ispunjen prostor između sa 10cm tervola. Preko svega je postavljena PVC folija, svi spojevi i zaklamana mjesta su oblijepljeni samoljepivom trakom, a zatim su vijcima pričvršćene OSB ploče.

Utičnice za struju su standardne, a PVC kutije u zidu su iste one namijenjene za montažu na gips-karton (knauf) ploče. Ispod PVV kutija se nalazi PVC folija. Ne zaboravite da vlaga ne smije nigdje probiti i doći u dodir sa toplotnom izolacijom.

Završno šminkanje

Svi spojevi su ispunjeni akrilnim kitom (parket kit) a zatim sam malim čavlima prikucao kutne letvice. OSB ploče zbog niskih temperatura i brzinskog useljenja nisam bojao nikakvim zaštitnim premazima, ali ih mislim tretirati u budućnosti samo ako se ukaže potreba.

Izolacija vrata

Na raspolaganju sam imao dugo godina neiskorištena drvena vrata koja su doživjela prenamjenu iz sobnih u vrata za hladnjaču.   Kako? Lako! Na vrata sam učvrstio okvir od letava i tako dobivenu šupljinu od 5cm ispuno mekim stiroporm. Preko svega ide parna brana (dupla PVC folija) i zatim OSB ploča. Ovime su vrata od početnih 5cm debljine dobila dodatnih 6cm pa je jedino kvaku trebalo preraditi i navariti dodatne centimetre.

Iako se to na fotkama vidi, recimo i to da su baš svi drveni materijali (štafle, letve i ukrasne letvice)  prije ugradnje temeljito premazani zaštitom za drvo.

Grijanje voća i povrća

Poučen iskustvom iz drugih projekata za grijanje hladnjače sam predvidio UV žarulju za piliće snage 150W s obzirom da nema manje. Mislim da bi idealna bila žarulja od 50W ali i ova služi svrsi. Žarulja je spojena na 220V preko običnog sobnog termostata kojime su nekada uključivani ventilatori na termoakumulacijskim pećima. Termostat je za ovu primjenu trebalo malo prepodestiti (odvijačem sa zadnje strane) kako bi se radna točka navukla sa 20°C na 0°C ovo se postiže eksperimentalno i svaki će samovac to znati napraviti…

Temperatura u profesionalno izvedenim komarama za hlađenje može se vrlo precizno podešavati, zrak ima točno određenu vlažnost, pazi se na omjer kisika i ugljičnog dioksida, etilena, ventilaciju, dehidraciju i mikrobiološke promjene. Od svega toga ja sam odlučio grijati prostor na 1°C, a ako se pokaže potrebnim postaviti ću posudu za vodu kako bi se održavala kakva-takva relativna vlažnost u zraku i to je to. Kada protekne par godina eksploatacije, rado ću vam prenijeti iskustva.

Smatram da ovom metodom domaće voće, povrće i zimnica ima adekvatnu zaštitu od niskih temperatura, od prevelike vlage i visoke temperature (+8°C) koja vlada u podrumima, od sunca, prašine, glodavaca i insekata, a sve to kako bi se održalo tijekom zime i proljeća, jer preko ljeta i tijekom jeseni ionako konzumiramo isključivo svježe voće i povrće iz vrta – što i vama želimo.

07.12.2011.
Miša Nicinger

123►

Katkada se potrgane žbice lako uoče po  zvuku (lamatanje) tijekom vožnje ili ako imamo sreće čujemo  karakterističan “plong” u trenutku pucanja žbica. Tijekom pregleda  zadnje glavčine otkrio sam još jednu puknutu žbicu kojoj nedostaje  “glava” (vidi sliku). Stoga kod zamjene očigledno puknith žbica detaljno  pregledajte sve ostale kako ne biste ponavljali ovaj ne baš jednostavan  i lagan postupak.

Za zamjenu žbica na zadnjem kotaču  potreban je alat za demontažu vanjske gume, skidanje kazete i ključ za  žbice. Na prednjem vam neće trebati alatke za skidanje kazete, što  znatno pojednostavljuje postupak. Nažalost u praksi najviše pucaju  upravo žbice na zadnjem kotaču.

Za početak ispustimo zrak iz zračnice,  plastičnim polugama za demontažu skinemo vanjsku gumu, zatim unutarnju  zračnicu i gumeni obruč koji predstavlja tampon zonu između zračnice i  navrtki za dotezanje žbica u postupku centriranja kotača. Prije  odvijanja i izvlačenja oštećenih žbica slijedi delikatna zadaća skidanja  seta zupčanika (kazeta) sa dvije specijalizirane alatke (video). Ako ih  nemate zaboravite sve i pravac najbliži servis. Žbice na zadnjem kotaču  ne možete niti izvaditi niti staviti ako niste skinuli kazetu!

Potom sve ide “kao podmazano”. Umjesto oštećenih stavljamo potreban broj novih žbica i pažljivo ih  dotegnemo (ne previše kako ne bismo pokvarili geometriju kotača, što bi  za posljedicu imalo manje ili više dugotrajan postupak centriranja.  Zatim vratimo tampon zonu (gumeni prsten) na, pa vanjsku gumu u koju  uguramo zračnicu, napumpamo na 2-3 bara, rastavljenu kazetu odmastimo i  očistimo,  pa to sve skupa vratimo na glavčinu i pritegnemo onako  “muški” i to je to.

www.youtube.com/watch?v=nZSb8USyJ_E

Ne zaboravite da svaki, pa i najmanji  zahvat na biciklu predstavlja izvrsnu prigodu za detaljno čišćenje,  pranje i poliranje, a zatim podmazivanje i obveznu 50 kilometrasku  probnu vožnju solo ili u dobrom društvu.

Originalni zvuk na video zapisu zamijenili smo glazbom jer susjed sve vrijeme pili drva na stolnoj cirkularnoj pili.

01.04.2011.
Miša Nicinger

 U svakoj trgovini koja prodaje dijelove za izradu namještaja ili velikim trgovačkim kućama koje drže građevni materijal i slične sitnice, možete kupiti plastične vezice i drvene tiple na metar (one što se koriste za spajanje dva komada drveta ili iverice).

Cijena drvenih tipli iznosi par kuna za metar, za izradu vam treba 6-7 komada, dakle par desetina kuna. Od alata trebate bilo kakvu pilu za drvo (za nuždu će poslužiti i nož), i kliješta za rezanje žice odnosni jače škare kojima ćete skraćivati PVC vezice.

Ako u vlastitom vrtu ili u susjedstvu imate čempres ili neko drugo vazdazeleno stablo nitko sretniji od vas jer ste time 99% posla već napravili.

Kada je kostur budućeg Božićnog drvca gotov slijedi pričvršćivanje izrezanih grančica. Grane se slažu okomito od dolje prema gore, tako da odrezani kraj okrenete prema gore i PVC vezicom pričvrstite na drvenu podkonstrukciju. Veće grane treba pričvrstiti niže, sa sve četiri strane, a zatim se postupak ponavlja postupnim penjanjem prema gore.

Kada je drvena konstrukcija u potpunosti pokrivena možete pristupiti kićenju. Ništa lakše morate priznati.

Što dodati na kraju osim – Sretan Božić i Nova godina.

24.12.2010.
Miša Nicinger

U kratkim crtama ću ilustrirati pripremu  i bojanje jednog odjevnog predmeta (majica) i osvježavanje jednog  sasvim običnog bijelog stolnjaka za stol u blagovaonici.

Majica može biti nova ili iznošena (u  našem slučaju to je nova majica kupljena za 40kn), a to može biti i   marama, šal, košulja, hlače ili donje rublje, isto tako i svaki drugi  komad koji poželimo modificirati poput stolnjaka, plahte ili jastučnice.

Najpodatnije tkanine za bojanje su one  sa velikim postotkom Pamuka, a zatim materijali u kojima prevladava Lan,  s drugim vrstama materijala nismo eksperimentirali.

Tehnika se sastoji od skupljanja tkanine u odgovarajući oblik (što čudniji to bolji) i čvrsto vezivanje špagom. Što je konac deblji i jače stegnut to je  prodiranje boje na tom mjestu slabije i rezultat odnosno tekstura  neobičnija i ljepša. Majicu možete na različite načine vezivati i  umakati u različite boje. Na primjer polovicu bijele majicu možete obojiti crveno, a zatim četvrtinu uvezati drugačije i obojati u plavo ili crno.

Sa drugom polovicom možete napraviti  nešto potpuno drugačije koristeći drugačiji način slaganja materijala  ili potpuno isto s tim da ćete dobiti drugačiju teksturu htjeli vi to  ili ne. Možete raditi sa suhim ali i sa  vlažnim tkaninama. Na primjer ako bijeli komad obojite u crveno, dobro  ga isperite u vodi i bez obzira što je materijal mokar – složite ga u  oblik koji želite i povežite, pa ponovite postupak sa drugom bojom,  dobro isperite i ostavite da se potpuno osuši.

Iako je krajni rezultat nepredvidiv,  na njega se ipak može utjecati na nekoliko načina i nivoa sobzirom da  tkaninu možete na razne načine skupiti na gomilu (zgužvati, presavijati  ili napraviti harmoniku). Isto tako možete koristiti različite tehnike vezivanja (spiralno ili  sa razmakom), a kod bojanja možete uroniti samo dio, krajeve ili sve  odjednom. Ostaviti dulje ili kraće vrijeme u tekućini sa bojom prije  nego je isperete čistom vodom. Sve to će u konačnici dati nevjerojatno  lijepe teksture, dezene i šare.

Ako ste vični šivanju, majicu prije  bojanja možete rasparati i rastaviti na sastavne komade a po završetku  bojanja sve pospajati na isti ili nešto drugačiji način. Možete izbaciti dijelove i dodati neke  nove. Zadovoljstvo učinjenim biti će neizostavno, a ekskluziva i  neponovljivost zagarantirana. Pa tko bi tome mogao odoljeti?

17.11.2009.
Miša Nicinger

Dakako ivericu možete rezati i sami ali vam to nikako ne bih preporučio.  Danas svako veće mjesto ima poduzetnika koji nudi uslugu rezanja i  kantiranja iverice. Na vama je samo da osmislite komad namještaja koji  želite napraviti, skicirate ga i pažljivo preračunate dimenzije svakog  pojedinog komada iverice.

Kod proračuna troškova treba imati u  vidu činjenicu da su troškovi za iveral 30 – 50 % od ukupne cijene  namještaja! Iverica je relativno jeftina, ali se kasnije troškovi znatno  multipliciraju. Isto vam je kada radite sa gips karton pločama, one su  uistinu jeftine ali dok ne napravite gotov zid raspametiti će vas ukupna  cijena.

Zato treba obratiti pozornost da i sve drugo košta, od rezanja po dužnom metru do kantiranja.

ABS debljine 2mm višesturko je skuplji  od onoga debljine 0.5mm. Rezanje i kantiranje se obračunava po dužnom metru  što znatno poskupljuje početni izračun. Dodajmo tome: okove, vijke,  vodilice, ručkice, kapice za vijke, spojne vijke M6, nosače polica 5mm,  šarnire, nogice, odstojnike i brojne druge sitnice i eto nas na šalteru  za traženje kredita.

Vijci se većinom kupuju u pakiranju od  200, 500 ili 1000 komada i morate ih imati u točnim debljinama i  duljinama inače će vaši spojevi biti vrlo traljavo izvedeni. Za svaki  spoj se koristi druga dimenzija vijka. Ako radite sa ivericom debljine  19 ili 20mm najviše ćete trošiti dvije dimenzije vijaka: za spajanje  iverice 4,5 x 50mm i za spajanje metalnih dijelova na ivericu 4,0 x  17mm, katkada dobro dođe 3,5 x 45mm, 4 x 20mm i još neki. Ako vijke  kupujete na komad, platiti ćete i do 10 puta višu cijenu!

Specijalizirane trgovine u metropoli  obično nude 50% nižu cijenu svega u odnosu na male trgovce iz  provincije. Prodaju putem interneta, dostava od vrata do vrata je  jeftina, brza i pozdana. U pravilu su najskuplji oni koji imaju mali  obrt i izradu namještaja po mjeri, pa usput prodaju metalnu galanteriju  ali je dobro imati ih pri ruci kada vam nešto usfali.

Osim dobre volje, vještine, pomagača za  samogradnu trebate nekoliko komada električnog alata i brojne sitne  alatke koje svaki samograditelj ima i često koristi (odvijač, rašpa,  razna svrdla, metar, ubodna pila, brusni papir, klamerica, čekić,  šubler, i sl.). Naglasak bih stavio na dvije ili još bolje tri   akumulatorske bušilice. Jedna za bušenje rupa, druga za provrtanje  otvora za upuštanje glave vijka i treća za zavijanje vijaka. Ako to  nemate biti će vam jako, jako teško.

Ja sam radio sa dvije baterijske i jednom bušilicom na struju, a taj strujni kabel je znao jako smetati. Kod kupnje baterijskih bušilica najbolje je odabrati onu sa dva  akumulatora, tako da se jedan uvijek puni dok drugog koristite.

Prazan akumulator usred posla je velika muka i frustracija. Kvalitetna accu-bušilica sa dva akumulatora košta zmeđu 50 do 100 EUR.  Ispod te cijene se ne isplati kupiti, a preko toga kupuju uglavnom profesionalci koji  će cijele dane zarađivati sa takvim alatom.

Tijekom bušenja rupa otkriti ćete  potrebu za odstojnicima koji će dozvoliti svrdlima ulazak do točno  određene dubine. Najlakše i najkvalitetnije rješenje je iskoristiti bilo  kakav okrugli komad drveta (drška od metle) koji odrežete na potrebnu  duljinu, probušite po sredini i navučete na svrdlo. Ako imate tokarski  stroj sve je puno jednostavnije i brže napraviti. U svakom slučaju  odstojnik treba fino obrusiti da ne ošteti ivericu. To je ujedno i  razlog zašto ne treba koristiti metal. Plastični materijali su također  dobar izbor…

Ako nemate pomagača ili vam komadi  “bježe” dobro će vam poslužiti samoljepiva traka za fiksiranje dva  komada iverice. Zaljepite je odozgo, odozdo i sa strane, a posebno je  efikasna ako je koristite na kutovima, tada može držati u tri osi, dok  ne izvedete bušenje i “šarafanje”.

Ukrasne PVC kapice za vijke možete  ugurati samo na vijke sa upuštenom glavom 4 x nešto milimetara.  Savjetujem da prije stavljanja kapice u glavu vijka utisnete kap  neoprenskog ljepila i zatim kapicu nježno kucnete čekićem.

Isplativost samogradnje? Ako gledate  cijenu, samogradnja je često skuplja od gotovog namještaja, jer obično  ne štedimo na sitnicama, ali je u pravilu takav namještaj znatno  kvalitetniji i pouzdaniji.

Nadalje ako razmotrimo funkcionalnost i  izradu po mjeri tada je samogradnja daleko iznad bilo koje druge opcije.  Ne smijemo zaboraviti niti zadovoljstvo majstora po završenom poslu, a  tek hvalisanje pred prijateljima, eee to je neopisiv doživljaj.

Niti u jednoj trgovini ne možete kupiti  gotove komade namještaje kakve trebate ili želite, u točno onoj boji  koja vama odgovara, a o dimenzijama da ne govorimo. Nigdje ne možete  kupiti gotove ormare koji sa zadnje strane imaju policu, mjesto za  akvarij ili nešto što već posjedujete npr. dasku za snijeg, slike,  registratore.

Ormare koji sa zadnje strane izgledaju  kao i sa prednje, ili potpuno drugačije! Ormare koji sežu do stropa,  koji su napravljeni da služe i ne klimaju se, u koje stane više.  Shvatili ste…

02.06.2010.
Miša Nicinger

Za obične ljude, gradnja obiteljske kuće obično se pretvori u noćnu moru tijekom koje odustajemo  od raznih lijepih i pametnih stvari koje su projektanti osmislili. A  što su to lijepe i pametne stvari? Svako ima svoj pogled ali vjerujem da  ćemo složiti barem oko nekih: zaseban WC, garaža unutar kuće, zasebna  kotlovnica, velik i dubok podrum, staklena bašča, raskošni balkoni i  terase, jedna ili više gostinjskih soba, kupaonica u sklopu spavaće sobe  i tako dalje.

Na kraju se sve podredi financijama  (počinje štednja i odricanje) ali i popravljanju onoga što majstori  upropaste ili tobože zaborave napraviti. Zašto sada spominjem “sirote”  majstore? Zato jer mnogi to uopće nisu i ne zaslužuju tu prestižnu  titulu! Majstor bi trebao biti častan, pošten, pedantan, kvalitetan,  visoko stručan i moralan, a ne polupismena vucibatina koja ide okolo i  iskorištava ljudsku dobrotu i neznanje.

Podno grijanje najlakše, najbrže,  najjednostavnije i najjeftinije je napraviti kod gradnje nove kuće ili  etaže. Sve preinake na gotovim ili prije useljenim objektima znatno su  skuplje i kompliciranije, pa je daleko jednostavnije napraviti  radijatorsku inačicu. U mom slučaju ima dvije “lijepe stvari” od kojih  nisam htio odustati ni po koju cijenu: podno grijanje i debela toplinska  izolacija. Prije gradnje sam odmah precrtao podrum, garažu i mnoge  druge sitnice ali sam ostao do kraja vjeran ideji da će moja kuća biti:  mala, topla i suha. I tako i bi. Odmah u startu sam sve mjere korigirao za 10cm na više.

Na primjer otvor za vrata sa 200cm  povećan je na 210cm, isto tako su podignute električne utičnice,  kanalizacija, pipe, ulazna vrata, balkonski prozori, ulazno stubište,  unutarnje polukružno stubište ima metalnu osnovu koja je izvedena prije  gradnje podnog grijanja i tako dalje.

Napokon početak radova

Poslije izljevanja betonskih temelja,  dovukao sam vodu u kupaonu i postavio kanalizaciju. Zatim sam praznine  popunio zemljom, dobro ugazio i prekorio sa debelom PVC folijom. Preko  svega sam stavio  5mm armaturnu mrežu, zatim je uslijedilo betoniranje  (debljina 5-6cm). Mnogi su mi govorili da ne trebam staviti foliju niti  armaturnu mrežu, a ja sam odmahnuo glavom razmišljajući o tome da jednom  u životu grade  temelji na kojoj će sve to stajati, kasnije nema   mogućnosti popravke, krov se skine za jedan dan i napravi za 3-4…   Tijekom nekoliko slijedećih godina kuća je sazidana i stavljena pod  krov…

Realizacija

S obzirom da je beton prije postavljanja  podnog grijanja imao neravnine posipao sam prosijani dravski pijesak i  raširio ga aluminijskom letvom i dobio lijepu ravnu površinu. Zatim sam  preko toga raširio PVC foliju iz jednog komada i postavio 5cm debeo  tvrdi ekspandirani polistiren poznatiji kao stiropor (kvalitetnije  rješenje bilo bi postavljanje polistirol ploča koje su mehanički  otpornije ali i desetak puta skuplje). Preko stiropora  sam postavio još  jedan sloj građevne PVC folije iz jednog komada, a zatim 4mm armaturnu  mrežu. Svuda u krug postavio sam okomito  stiropor debljine 1cm koji je  iz običnih ploča izrezan u trake od 100cm x 10cm. Njegova funkcija je  omogućiti slobodno disanje betonskih ploha u svakoj sobi, odnosno  sprječavanje pucanja uslijed rastezanja i širenja materijala kod  zagrijavanja. 10mm stiropor je također stavljen okomiti na mjestima gdje  se nalaze vrata tako da fizički odvoji betonske površine unutar svake  prostorije, čime se dobije nešto poput “plivajućeg poda”.

Temperatura vode u sustavu padne na 24°C  kada grijanje miruje nekoliko sati, a po uključenju za nekoliko minuta  poraste na 28°C i onda vrlo lagano raste dok ne dosegne 35°C. Čim se  plamenik ugasi, temperatura vode odmah padne na 29°C i tako ostaje  narednih minuta do novog ciklusa paljenja kad raste do 35°C. Tijekom 6  godina eksploatacije dva puta sam morao povećati temperaturu vode na  36°C, a jednom kada je nekoliko dana bilo -20°C povisio sam je čak na  37°C. Gubici su tih dana bili preveliki i sustav nije mogao dići   temperaturu u prostorijama više od 21,5°C a to je ukućanima bila  sibirska hladnoća jer smo navikli po cijele dana bauljati bosi i napola goli – što i vama želimo.

Par riječi o dimnjaku

Dimnjačara uopće ne puštam u kuću zadnje 4 godine jer nema što čistiti, ali zato redovito plaćam dimnjačarske usluge. Da ponovno kupujem bojler odabrao bih fasadnu inačicu, iako takvi  modeli imaju nešto manje iskorištenje od ovih što se spajaju na dimnjak.  Kad izračunam koliko me skupo koštala gradnja “šidl” dimnjaka i koliko  ću potrošiti na plaćanje dimnjačara tijekom godina eksploatacije,  siguran sam da se više isplatila “fasadna inačica” – nažalost to sam  prekasno shvatio. Nadalje, fasadni bojler uzima zrak izvana što doprinosi većoj sigurnosti kada se bojler nalazi u kupaonici i manje je  prašine koja se uvlači u kuću zbog podtlaka i usiljene cirkulacije  zraka. Kada radi kuhinjska napa, plinski se bojler znade ugasiti i  izbaciti poruku “nema dovoljno zraka”, a to se kod fasadnog nikada ne  događa…

Nešto za kraj

Dobra stvar kod podnog grijanja je potreba za kvalitetnim izvođenjem toplinske izolacije objekta.  Kada ste napravili dobru izolaciju objekta tada više uopće nije bitno  na koji način se grijete i koji energent koristite! To može biti  električna energija, klima uređaj ili radijatorsko grijanje u režimu 45°C/25°, dakako uz postavljanje većeg broja rebara nego za režim  90°/70°C. Ako odaberete električnu energiju imati ćete  problem kupiti  tako male grijalice, jer vam za spavaću sobu treba peć snage 200W, a za  dnevnu sobu max. 300W. Kako je nemoguće kupiti električnu grijalicu tako  male snage, ja sam bio primoran zagrijavati kupatilo sa UV žaruljom snage 150W, a spavaću sobu sa žaruljom od 250W, a u dnevnoj sam odspojio  dva grijača iz najmanje TA (termo akumulacijska) peći koja se ikada  proizvodila. Klima zna biti zamorna, bučna, puše u glavu, isušuje zrak, ali stvar funkcionira…

Nadalje, ako radite unutarnju izolaciju,  morate postavljati parnu branu, u tom slučaju grijanje je moguće  isključivo sa klima uređajima jer vlaga nema kuda otići što predstavlja  veliki problem u kućanstvu sa puno članova gdje se kuhaju domaća jela,  suši rublje na radijatorima i slično. Odvlaživači zraka mogu pomoći u  znatnoj mjeri ali ih trebate u svakoj prostoriji, skupi su, bučni i  troše struju, osim toga treba ih često prazniti. Sušilica rublja i  kuhinjska napa mogu pomoći ali ne i riješiti problem…

Općenito govoreći, vrlo je važno znati  da dobra izolacija donosi ogromne uštede ali zbog  niskotemperaturnog  režim znatno usporava izdvajanje vodene pare, koju nekako treba izbaciti  u atmosferu. Na primjer kod podnog grijanja, ne možete spustiti  temperaturu u spavaćoj sobi ispod 20°C jer tada sva vlaga iz prostorije  završava na prozorskim oknima i voda počinje curiti na sve strane (treba  vam dvostruko IZO staklo npr. 4 puta po 4mm). Znači trebate barem 23°C  da se vlaga nekako progura kroz zidove i izbaci izvan kuće… Ovo ne  govorim napamet. U mojoj kući se živi, kuha i suši rublje! Kondenzacija  se pojavljuje samo na prozorskim oknima.

Upravo stoga je podno grijanje u  kombinaciji sa vanjskom izolacijom i samoventilirajućom fasadom više no  dobro rješenje. Prvenstveno zbog uštede energije i ugođaja koji se ne  može usporediti ni sa jednim drugim načinom grijanja. Što se tiče  održavanja, na to jednostavno zaboravite. Prvi servis na plinskom  bojleru napravljen je poslije 6 godine eksploatacije. Tom prilikom je od  strane ovlaštenog servisera bojler: detaljno pregledan, rastavljen,  očišćen i ponovno sastavljen, a da ništa nije promijenjeno.

01.03.2010.
Miša Nicinger