majstorije.info

Ovo je priča o samogradnji podnog grijanja napravljenog prije 10 godina, stoga cijeli postupak nije baš najbolje popraćen fotografskom kamerom. Zadnjih 6 godina grijanje svake zime pokazuje svoje prednosti i nadmoć nad drugim načinima zagrijavanja.

Za obične ljude, gradnja obiteljske kuće obično se pretvori u noćnu moru tijekom koje odustajemo od raznih lijepih i pametnih stvari koje su projektanti osmislili. A što su to lijepe i pametne stvari? Svako ima svoj pogled ali vjerujem da ćemo složiti barem oko nekih: zaseban WC, garaža unutar kuće, zasebna kotlovnica, velik i dubok podrum, staklena bašča, raskošni balkoni i terase, jedna ili više gostinjskih soba, kupaonica u sklopu spavaće sobe i tako dalje.

Na kraju se sve podredi financijama (počinje štednja i odricanje) ali i popravljanju onoga što majstori upropaste ili tobože zaborave napraviti. Zašto sada spominjem “sirote” majstore? Zato jer mnogi to uopće nisu i ne zaslužuju tu prestižnu titulu! Majstor bi trebao biti častan, pošten, pedantan, kvalitetan, visoko stručan i moralan, a ne polupismena vucibatina koja ide okolo i iskorištava ljudsku dobrotu i neznanje…

Podno grijanje najlakše, najbrže, najjednostavnije i najjeftinije je napraviti kod gradnje nove kuće ili etaže. Sve preinake na gotovim ili prije useljenim objektima znatno su skuplje i kompliciranije, pa je daleko jednostavnije napraviti radijatorsku inačicu. U mom slučaju ima dvije “lijepe stvari” od kojih nisam htio odustati ni po koju cijenu: podno grijanje i debela toplinska izolacija. Prije gradnje sam odmah precrtao podrum, garažu i mnoge druge sitnice ali sam ostao do kraja vjeran ideji da će moja kuća biti: mala, topla i suha. I tako i bi. Odmah u startu sam sve mjere korigirao za 10cm na više.

Na primjer otvor za vrata sa 200cm povećan je na 210cm, isto tako su podignute električne utičnice, kanalizacija, pipe, ulazna vrata, balkonski prozori, ulazno stubište, unutarnje polukružno stubište ima metalnu osnovu koja je izvedena prije gradnje podnog grijanja i tako dalje.

Napokon početak radova

Poslije izljevanja betonskih temelja, dovukao sam vodu u kupaonu i postavio kanalizaciju. Zatim sam praznine popunio zemljom, dobro ugazio i prekorio sa debelom PVC folijom. Preko svega sam stavio  5mm armaturnu mrežu, zatim je uslijedilo betoniranje (debljina 5-6cm). Mnogi su mi govorili da ne trebam staviti foliju niti armaturnu mrežu, a ja sam odmahnuo glavom razmišljajući o tome da jednom u životu grade  temelji na kojoj će sve to stajati, kasnije nema  mogućnosti popravke, krov se skine za jedan dan i napravi za 3-4…  Tijekom nekoliko slijedećih godina kuća je sazidana i stavljena pod krov…

Realizacija

S obzirom da je beton prije postavljanja podnog grijanja imao neravnine posipao sam prosijani dravski pijesak i raširio ga aluminijskom letvom i dobio lijepu ravnu površinu. Zatim sam preko toga raširio PVC foliju iz jednog komada i postavio 5cm debeo tvrdi ekspandirani polistiren poznatiji kao stiropor (kvalitetnije rješenje bilo bi postavljanje polistirol ploča koje su mehanički otpornije ali i desetak puta skuplje). Preko stiropora  sam postavio još jedan sloj građevne PVC folije iz jednog komada, a zatim 4mm armaturnu mrežu. Svuda u krug postavio sam okomito  stiropor debljine 1cm koji je iz običnih ploča izrezan u trake od 100cm x 10cm. Njegova funkcija je omogućiti slobodno disanje betonskih ploha u svakoj sobi, odnosno sprječavanje pucanja uslijed rastezanja i širenja materijala kod zagrijavanja. 10mm stiropor je također stavljen okomiti na mjestima gdje se nalaze vrata tako da fizički odvoji betonske površine unutar svake prostorije, čime se dobije nešto poput “plivajućeg poda”.

Kako ne bih morao kupovati skupi specijalistički alat za spajanje Rotex cijevi odlučio sam pažljivo iskoristiti svaki metar. Na 120 četvornih metara površine utrošio sam 720m Rotex cijevi od “umreženog polietilena” promjera 16mm. Ormariće, spojnice, ventile i druge sitnice kupio sam u specijaliziranoj trgovini u Pečuhu, Mađarska, a cijevi u Zagrebu. Kod kupnje cijevi nisam gledao cijenu već skladište. Naime jako je važno da su cijevi upakirane u originalnu ambalažu i skladištene izvan domašaja sunčevih zraka, kako tijekom eksploatacije ne bi dolazilo do pucanja.

Prije spajanja jednog kraja cijevi na ormarić navukao sam potreban broj rebrastih cijevi duljine 50-60 centimetara koje kasnije tijekom cijelog postupka odmatanja gurate ispred sebe do mjesta gdje trebaju ostati. Svrha ovih cijevi je omogućiti slobodno disanje na spojevima betonskih ploča, kako ne bi došlo do oštećenja cijevi sa vodom uslijed milimetarskih pomaka betonskog poda.

Prvo se na zid montira ormarić sa ventilima i spojnicama, kada je sve fiksirano, spaja se početak cijevi i kolut se polako odmotava i pričvršćuje plastičnim vezicama za armaturnu mrežu. Potrebno je više tisuća PVC vezica ako želite zadrži željeni oblik. Gledajući oznake u metrima išao sam u krug sve dok ne bih prešao više od polovice (65m), a zatim istim putem krenuo nazad do ormarića.  Razmak između spirala bio je nekih 20cm na mjestima koja su bliže vanjskim zidovima, tako da u povratku istim putem dobijem 10cm razmaka. S približavanjem sredini prostorije razmak između cijevi sam malo poveća, a petlja u obliku osmice odakle se kreće nazad ima povelike dimenzije jer nisam htio riskirati sa savijanjem kako ne bi došlo do pucanja.

Rotex cijevi od 16mm su dosta krute, a nisam imao specijalistički alat za savijanje. Poslije povratka slijedi rezanje nekoliko metara viška i spajanje čije je jedno vodeno kolo gotovo. Na taj način sam etapno i etažno odradio sve prostorije ali sa nešto malo kombinatorike. Za svaku etažu utrošio sam 360 metara cijevi, odnosno 3 x 120 m. Na primjer spavaća soba 5×3 metra napravljena je sa jednim kolutom od otprilike 90 metara. 2/3 površine dnevne sobe koja ima dimenzije 5×5,5 metara pokrivene su drugim kolutom od 120m. Sa trećim kolutom dovršio sam  1/3 dnevne sobe i hodnik. Četvrto kolo bilo je rezervirano samo za kupaonu i to je napravljeno sa ostatkom cijevi od prvog koluta. A što da vam kažem – sve je ispalo savršeno.

Kada su sva četiri kruga bila gotova uslijedilo je postavljanje manometra i punjenje cijevi zrakom. Sve je natlačeno na 10 Bara i ostavljeno 24 sata. Sutradan je manometar pokazivao 7-8 Bara jer je svuda po malo puštalo pa se moglo pristupiti zalijevanju betonom granulacije 0-4mm u koji sam dodavao nekakav skupe aditiv sukladno preporukama stručnjaka. Zatim slijedi fizikalisanje i neprestano pažljivo hodanje da se cijevi ne oštete. Najveća muka bila je objasniti priprostom majstoru i nezainteresiranim pomagačima da paze na stiropor pokraj zida, da ne gaze po cijevima tako da se prelome na armaturi, i da beton nigdje ne smije biti u dodiru sa zidovima, na kraju sam jedva natjerao tzv majstora da stavi okomite trake od stiropora između svake prostorije, onako kako ja hoću…

Sve su svemu prava muka za svakog SAM-ovca. Sve je dobro dok radite sami i nikome ne trebate ništa objašnjavati, ali kad dođe ekipa, sve ode u Piku Materinu i nastanu problemi, podrugivanje, pivske pare djeluju i treba imati puno snage i živaca za privođenje projekta. Kad je betoniranje gotovo, slijedi 24 satna strepnja poslije koje se baci pogled na manometar. Ako tamo još uvijek ima 5-6 bara sve je u redu. Operacija je uspjela i pacijent će živjeti dulji niz godina.

Trebam li napomenuti da je majstor za betoniranje napravio puno neravnina i propusta za koje me je uvjerio da će ih poravnati keramičar. Keramičar je rekao da je za sve kriv onaj što je betonirao i sve ostavio kako je niti malo se ne trudeći nešto popraviti. Iako su i  jedan i drugi u pravu. Obojica su  podjednako krivi za propuste i aljkavost ali zato svi znaju dobro naplatiti! Najradije bi ih obojicu isplatio lopatom, ali u tim trenucima ne možete biti i gazda, i radnik i nadzorni organ i savjetnik i kuhar i čovjek koji mrzi cijeli svijet… SAM-ovci najbolje rade kad su sami, jel’ tako? Tako je! Stoga je betoniranje najslabija karika u cijelom postupku i više nikada to ne bih ponovio. Zašto? Zato jer se to danas radi potpuno drugačije.

Umjesto stiropora, folije i armature kupe se gotove izolacijske ploče koje imaju aluminijsku foliju i raster između koga se provlače cijevi od 12 ili 14mm. Preko toga se polože dva sloja gipskarton ploča i prekrije laminatom ili sličnim materijalom. I grijanje je gotovo! Nema priprostih majstora,  ne trebate skupe keramičare, nema betoniranja, možete zaboraviti na pomagače, pivske boce i silnu  strepnju hoće li tko nešto nagaziti i sve upropastiti prije nego stvar bude dovršena.

Nažalost grijanje sam radio davno i nitko nije fotografirao sve dijelove i postupke, tako da imam tek nešto malo fotografija koje sam načinio u pauzama. Bitno je reći da nema boljeg i ugodnijeg grijanja od podnog! Štetnost po kardiovaskulani sustav ne postoji jer temperatura poda nikada ne prelazi 31°C (99% vremena ona ne prelazi 29°C). Sustav pogoni najobičniji kombinirani plinski bojler (u mom slučaju to je obični Vaillant model sa digitalnom kontrolom temperature) najmanje snage koja postoji i koji u režimu grijanja uvijek radi na predplamenu (tako kaže instalater). Temperatura vode u sustavu podešena je na 35°C. Dimnjak je sagrađen od betonske oplate i šamotnih cijevi sa izolacijom od mineralne vune, iako bi vjerojatno bilo bolje da je napravljen od nehrđajućeg čelika plus sifon i odvod u kanalizaciju. Iako je temperatura ispušnih plinova izrazito niska, Schiedel dimnjak se pokazao kao zadovoljavajuće rješenje.

Nekoliko činjenica

Temperatura se kontrolira i regulira digitalnim sobnim termostatom. Uvijek je podešena na 23.5°C i nikada se ne korigira, niti se ručno isključuje. Potrošnja je zanemariva, a sustav trom zbog velike mase betona i zidova, tako da se uopće ne isplati isključivati ili smanjivati temperatura u noćnim satima. Termostat uključuje bojler kad temperatura padne ispod 22.5°C, a isključuje kada temperature dosegne 23.5°C. Na katu je temperatura uvijek 2°C viša i regulira se otvaranjem prozora.

Temperatura vode u sustavu padne na 24°C kada grijanje miruje nekoliko sati, a po uključenju za nekoliko minuta poraste na 28°C i onda vrlo lagano raste dok ne dosegne 35°C. Čim se plamenik ugasi, temperatura vode odmah padne na 29°C i tako ostaje narednih minuta do novog ciklusa paljenja kad raste do 35°C. Tijekom 6 godina eksploatacije dva puta sam morao povećati temperaturu vode na 36°C, a jednom kada je nekoliko dana bilo -20°C povisio sam je čak na 37°C. Gubici su tih dana bili preveliki i sustav nije mogao dići  temperaturu u prostorijama više od 21,5°C a to je ukućanima bila sibirska hladnoća jer smo navikli po cijele dana bauljati bosi i napola goli – što i vama želimo.

Par riječi o dimnjaku

Dimnjačara uopće ne puštam u kuću zadnje 4 godine jer nema što čistiti, ali zato redovito plaćam dimnjačarske usluge. Da ponovno kupujem bojler odabrao bih fasadnu inačicu, iako takvi modeli imaju nešto manje iskorištenje od ovih što se spajaju na dimnjak. Kad izračunam koliko me skupo koštala gradnja “šidl” dimnjaka i koliko ću potrošiti na plaćanje dimnjačara tijekom godina eksploatacije, siguran sam da se više isplatila “fasadna inačica” – nažalost to sam prekasno shvatio. Nadalje, fasadni bojler uzima zrak izvana što doprinosi većoj sigurnosti kada se bojler nalazi u kupaonici i manje je prašine koja se uvlači u kuću zbog podtlaka i usiljene cirkulacije zraka. Kada radi kuhinjska napa, plinski se bojler znade ugasiti i izbaciti poruku “nema dovoljno zraka”, a to se kod fasadnog nikada ne događa…

Nešto za kraj

Dobra stvar kod podnog grijanja je potreba za kvalitetnim izvođenjem toplinske izolacije objekta. Kada ste napravili dobru izolaciju objekta tada više uopće nije bitno na koji način se grijete i koji energent koristite! To može biti električna energija, klima uređaj ili radijatorsko grijanje u režimu 45°C/25°, dakako uz postavljanje većeg broja rebara nego za režim 90°/70°C. Ako odaberete električnu energiju imati ćete  problem kupiti tako male grijalice, jer vam za spavaću sobu treba peć snage 200W, a za dnevnu sobu max. 300W. Kako je nemoguće kupiti električnu grijalicu tako male snage, ja sam bio primoran zagrijavati kupatilo sa UV žaruljom snage 150W, a spavaću sobu sa žaruljom od 250W, a u dnevnoj sam odspojio dva grijača iz najmanje TA (termo akumulacijska) peći koja se ikada proizvodila. Klima zna biti zamorna, bučna, puše u glavu, isušuje zrak, ali stvar funkcionira…

Nadalje, ako radite unutarnju izolaciju, morate postavljati parnu branu, u tom slučaju grijanje je moguće isključivo sa klima uređajima jer vlaga nema kuda otići što predstavlja veliki problem u kućanstvu sa puno članova gdje se kuhaju domaća jela, suši rublje na radijatorima i slično. Odvlaživači zraka mogu pomoći u znatnoj mjeri ali ih trebate u svakoj prostoriji, skupi su, bučni i troše struju, osim toga treba ih često prazniti. Sušilica rublja i kuhinjska napa mogu pomoći ali ne i riješiti problem…

Općenito govoreći, vrlo je važno znati da dobra izolacija donosi ogromne uštede ali zbog  niskotemperaturnog režim znatno usporava izdvajanje vodene pare, koju nekako treba izbaciti u atmosferu. Na primjer kod podnog grijanja, ne možete spustiti temperaturu u spavaćoj sobi ispod 20°C jer tada sva vlaga iz prostorije završava na prozorskim oknima i voda počinje curiti na sve strane (treba vam dvostruko IZO staklo npr. 4 puta po 4mm). Znači trebate barem 23°C da se vlaga nekako progura kroz zidove i izbaci izvan kuće… Ovo ne govorim napamet. U mojoj kući se živi, kuha i suši rublje! Kondenzacija se pojavljuje samo na prozorskim oknima.

Upravo stoga je podno grijanje u kombinaciji sa vanjskom izolacijom i samoventilirajućom fasadom više no dobro rješenje. Prvenstveno zbog uštede energije i ugođaja koji se ne može usporediti ni sa jednim drugim načinom grijanja. Što se tiče održavanja, na to jednostavno zaboravite. Prvi servis na plinskom bojleru napravljen je poslije 6 godine eksploatacije. Tom prilikom je od strane ovlaštenog servisera bojler: detaljno pregledan, rastavljen, očišćen i ponovno sastavljen, a da ništa nije promijenjeno.