majstorije.info

Kada sam odlučio graditi kuću, bez i jednog novčića u džepu, rekao sam da će biti mala, suha i topla, a to je značilo da obvezno mora imati podno grijanje i toplinsku izolaciju. Počela je kao mala, a završila kao osrednja kućica sa 120 četvornih metara korisnog prostora, ali je zato ostala suha, topla i ima podno grijanje. Analizirajuću sve moguće toplinske fasade na tržištu, koje bi zadovoljile stroge zahtjeve za podno grijanje (mali gubici i efikasno odstranjivanje vodene pare), počevši od onih banalnih i ništ’ korisnih poput žbukanja sa perlitom (zrnca stiropora pomješana sa nekim veznim sredstvom), preko Demit fasade koja se najčešće radi sa 5cm stiroporom, pa sve do samoventilirajućih izvedbi sa blještavim metaliziranim staklom ili pločama prekrivenim prirodnim kamenom, došao sam do nekoliko zaključka.

Kvalitetna toplinska fasada mora imati 10cm debeo izolacijski sloj (ekspandirani polistiren ili mineralna vuna) na vanjskim zidovima, i mora propuštati vodenu paru bez zadržavanja u među slojevima, treba biti jeftina, kvalitetna i prilagođena ‘home made’ majstoru samograditelju koji će to odraditi bez ičije pomoći. Toplinska fasada sa stiroporom navodno ima problem sa odvajanjem ljepila i mrežice od stiropora, s obzirom da se upravo u tom spoju zbog velikih temperaturnih razlika stvara kondenzacija koja onda smrzne i dolazi do pucanja i otpadanja… U trenutku odluke fasada sa stiroporom mi se činila kompliciranom i skupom (nisam mogao dobiti stiropor u kompenzaciji), sada 7 godina poslije, mogu reći da se takvo pročelje može napraviti izuzetno lako i jednostavno – prava dječja igra, kakve su joj mehaničke osobine, to je već druga stvar, iako i dalje smatram da je Demit više no dobra izolacija kada se radi klasično radijatorsko grijanje ali ne zadovoljava za podno.

Poslije svih analiza i dobivenih ponuda (predračuna) od lokalnih građevinskih firmi odlučio sam napraviti modificiranu samoventilirajuću drvenu fasadu u samogradnji. Idealno bi bilo postaviti 10cm mineralne vune, presvući je sa paropropusnom PVC folijom, ostaviti 4cm zračnog prostora i sve to prekriti sa daščanim pokrovom sa preklopom uz obveznu mrežu dolje i gore za nesmetanu cirkulaciju zraka. To znači da na zid treba učvrstiti okomite drvene nosače dimenzija 14x5cm, za što nisam mogao pronaći adekvatne vijke, niti daske, a niti obrtnike koji će mi to izrezati, obraditi i tako dalje, o slaganju i sušenju da ne govorimo…

Kod lokalnog željezara pronašao sam samozatezajuće 10mm vijke sa metalnom tiplom duljine 20cm i pocinčane čavle sa malom glavom duljine 6cm, pa sam umjesto 14x5cm gredica dao izrezati štafle od jelovine dimenzija 12x5cm duljine od 7-10m, poglavito zbog uštede novaca i lakšeg učvršćivanja na zid.

Dva centimetra razmaka za prolaz zraka nije u skladu sa preporukama stručnjaka, međutim kada se vuna ‘laminira’ ili ‘kašira’ dobije se malo na ubrzanju protoka pa bi to trebalo biti dovoljno odnosno kompromisno rješenje (bolje išta nego ništa). Umjesto rezanja i obrađivanja ‘colarica’ odlučih kupiti gotov brodski pod koju radi Slovenska – Jelovica. Srednje tvrda mineralna vuna debljine 10cm – stigla je u dvije kamionske prikolice i zauzela pola dvorišta.

Paropropusnu PVC foliju nabavio sam u Mađarskoj, nije bila jeftina i dobro sam pregledao certifikat, ali se na kraju pokazalo da ne propušta vlagu dovoljno brzo. I da ne zaboravim 100 litara bezboljnog sredstva za zaštitu drveta sa dodatkom fungicida…

Trebam li napomenuti da nikada prije takvo što nisam radio, čak niti gledao kako to netko drugi radi i da je sve napravljeno onako na osjećaj, uz učenje i rješavanje problema “u letu”. U konačnici sve je dobro ispalo iako sam ima nekoliko “fiks ideja” pa su uslijedile mukotrpne popravke – o tome kasnije…

Premjerio sam dimenzije kuće (uzduž i poprijeko) i sve stavio na papir, izračunao površinu u četvornim metrima, da ne kažem kvadraturu na osnovu čega je kupljen brodski pod i polutvrda 10cm debela mineralna vuna tipa Rockwool, bezbojno zaštitno sredstvo od tvrtke Cromos kao i sitni potrošni materijal (vijci, čavli, boja,…).

Prva faza pripremnih radnji zahtijevala je bojanje 180 četvornih metara 19mm debelog brodskog poda i to dva puta. Posao se ukratko može okarakterizirati kao “Sizifov”. Ex. supruga i ja odradili smo lavovski dio posla, a u završnici su nam priskočili prijatelji i na kratko nas spasili od kista, kantica, rukavica i dosadnih pokreta lijevo-desno i gore-dolje. Recimo i to da bojanje nije bio jedini problem na koji smo naišli u ovoj fazi.

Trebalo je stvoriti dovoljno prostora u dvorištu za slaganje obojanih komada. Sve je bilo doslovce zatrpano brodskim podom i jelovim gredicama. Okomiti nosači od Jelovine zaštićeni su na isti način i došao je dan kada sam odlučio krenuti sa postavljenjem.

Jelove štafle izrezane su na potrebnu dužinu i na svakih 60-tak centimetara su izbušene rupe za vijke i napravljeno proširenje (upuštanje) u dubini od nekoliko centimetara tako da 20cm vijak može ući malo dublje u zid od šuplje opeke.

Tamo gdje se pozicija poklapala sa krovnom konstrukcijom fiksirao sam štafle za grede uz pomoć 10 ili 12 cm dugih čavala. Okomiti nosači postavljani su u skladu sa prozorima i vratima, a samo na zadnjoj strani kuće mogao sam držati točno rastojanje između tako da ne moram skraćivati ili umetati komade mineralne vune, iako to uopće nije bitno s obzirom da vuna nosi “sama sebe” i lako se reže i umeće. Učvršćivanje je išto metodom prisloni, izbuši zid, zabij vijak i zavrni ga do kraja – ova jednostavna radnja sa nekoliko različitih alatki se ponavlja sve dok gredica nije čvrsto fiksirana na zid.

Po postavljanju okomitih nosača od jelovine, odozdo sam pričvrstio pojedinačne komade brodskog poda i krenuo sa umetanjem mineralne to jest kamene vune. Slijedilo je laminiranje sa paropropusnom folijom koju sam klamericom učvrstio sa svih strana.

U ovoj fazi rada zaključio sam kako će biti najbolje, da na cijelu kuću prvo postavim nosače i izolacijski sloj i sve prekrijem paropropusnom folijom, a kasnije na miru i bez strke i panike od kiše obložim brodskim podom.

To se pokazalo kao dobra ideja jer sam poslije nekoliko dana postavljanja primijetio vlaženje zida na jednim mjestu ispod prozora. Odmah skidam foliju i dolazim do spoznaje da tu nešto nije kako treba biti… Naime, iako je bio kraj 9. mjeseca, jesen bez kiše, zidovi suhi i bez vlage, ispod folije se nakupila ogromna količina kondenzirane vode!? To je bio signal da paropropusna folija ne radi kako treba i da će sve otići k vragu ako tako ostane. Folija je inače bila načinjena od umreženih vlakana i imala je nabore, ali to niti izbliza nije bilo dovoljno za propuštanje vodene pare koja se u kući očito stvarala u ogromnim količinama (kuhanje, tuširanje, disanje, vjerojatno i nešto vlage u zidovima). Izgubio sam vjeru u paropropusne folije, a vremena je bilo sve manje (zima je bila na pragu) pa sam odlučio odustati od ‘kaširanja’ i ostaviti samo zračni jastuk između mineralne vune i brodskog poda.

Svaki stručnjak će reći da bi sa folijom imao bolju cirkulaciju to jest uzgon zraka, ali je postojala i velika opasnost da opet kupim nešto nedovoljno kvalitetno, a svi znamo kakvi su trgovci to jest da će Vam prodati bilo što i da mnogi nemaju pojma o karakteristikama onoga što prodaju, a o certifikatima da ne govorimo. Svatko danas može na računalu i laserskom pisaču napisati deklaraciju, odnosno što mu je volja…

Kako tijekom vremena ne bi došlo do pomicanja kamene vune izrezao sam odstojnike od brodskog poda i postavio ih okomito (vidi slike). Ovo je ubrzalo postupak postavljanja jer nije trebalo rezati, zatezati i klamati tzv. “paropropusnu” foliju, ali je zato iskompliciralo postavljanje i povećalo problem u slučaju iznenadnog naleta kiše… Naime, mineralna vuna ne podnosi vlagu i vodu, i ako samo jednom pokisne može se skupiti na gomilu i baciti, to je ujedno i najveća mana ovog izolacionog materijala. Stiropor ne podnosi visoku temperaturu, a kamena vuna vlagu – nitko nije savršen…

Od tog trenutka prinuđen sam sve raditi istovremeno! Postavljam okomite jelove nosače, mećem između vunu, fiksiram odstojnike i pribijam brodski pod. Najviše vremena provodim oko prozora i vrata, ali i to odrađujem kvalietno s obzirom da se drvo lako obrađuje, a ideje dolaze same od sebe.

Pocinčanu čeličnu mrežicu za zaštitu od glodavaca i krupnih kukaca postavljam na kraju. Mrežica ide oko cijele kuće, dolje i gore, ali i ispod i iznad prozora i vrata. Tako da se ostvari što veća cirkulacija zraka. Princip rada samoventilirajuće fasade najbolje se vidi se iz priložene animacije koja se nalazi ne početku ovog teksta.

Veliku pozornost posvetio sam otvorima za cirkulaciju zraka, koji se nalaze na sve strane. Ispod je mrežica jednostavno zaklamana čavlićima i klamericom. Ispod prozora su izrezani pravokutni otvori preko kojih sam postavio mrežicu, a zatim napravio okvir od drvenih letvica. Na pojedinim mjestima sam izrezivao otvore u daskama, a zatim ih zatvorio čeličnom mrežom.

Za izbacivanje vlage koja se dokopa tavanskog prostora brine drugi zračni prostor i dva prozora, osim toga izrezao sam ljepenku u sljemenu krovišta da eventualna kondenzacija ne ostane zarobljena i vodena para može ispariti.

Dodatni problem stvorile su okapnice na PVC stolariji. Znate oni mali pravokutni otvori iz koji curi voda ako guma popusti ili prozor ostane “kipan”, a pljusak navali. E pa tu sam ubacio PVC crijeva i sve zabrtvio silikonskim kitom, a cjevčice izvukao van, tako da voda može nesmetano curiti. Na sve se mislilo…

Vrijeme izrade cca 60 dana. Problem u radu stvarali su mi pomagači koje nikada nisam mogao dozvati kada mi je na skeli nečega ponestalo (a to je bilo često) poput brodskog poda, mineralne vune ili vijaka, s vremenom sam naučio štedjeti grlo i svladao skakutanje gore-dolje po ono što mi je potrebno ili mi je žaru borbe ispalo. Zbog problema sa paropropusnom folijom i mogućnosti da padne kiša stalno sam imao u pripravnosti običnu PVC foliju i klamericu s kojom bih zaštito poslaganu mineralnu vunu. Srećom 2002.g. jesen je bila mirna i lijepa, bez kiše i oluja koje zadnjih godina znaju napravi pravi dar-mar.

Što je moglo biti bolje? Mogao sam umjesto 180m2 brodskog poda kupiti 210m2 i malo manje štedjeti na materijalu (spojevima), a više bacati, jer su spojevi dvije daske u zraku nestabilni i daska se pokušava izbaciti. Poslije nekoliko godina prirodnog izgleda, trebalo je drvenu kućicu obojati i umjesto da to napravim sa nekim premazom za drvo nasjeo sam na reklamu i 10. godišnje jamstvo i obojao sam je zaštitom akrilnom bojom. Drvo diše i pomiče se, pa boja zna pucati ili se rastezati kao žvakaća guma… Unatoč sitnim nedostacima ako me pitate jesam li zadovoljan izgledom i funkcioniranjem fasade – odgovor je potvrdan! Ne bih je mijenjao za niti jednu drugu opciju. Ipak je riječ o niskotemperaturnom režimu grijanja koji jamči 24°C u cijeloj kući, uz potrošnju plina koje je upravo smiješna (maksimalno 350kn/mjesečno bez obzira na minus), s time da temperaturu reguliramo otvaranjem prozora – ne isplati se gasiti grijanje.

Dodajmo i to da se u tavanskom prostoru (kosina krova) nalazi 15cm mineralne vune plus zračni jastuk, a na ravnom dijelu 30-tak centimetara. Dodatno u tavanskom prostoru se nalaze dva mala prozora za ventilaciju. Vlaga i gljivice u kući su nepoznat pojam i jedino se za izuzetno hladnih dana prozori orose, što je normalna pojava.

Zašto samoventilirajuća toplinska fasada, a ne neka druga opcija? Zato jer moderne kuće proizvode užasno velike količine vodene pare koja negdje mora izaći van ili se kondenzira po prozorskim oknima i zidovima, a zna se da mokri zidovi imaju dvostruko veće gubitke topline od suhih.

Postoje nekoliko metode za odstranjivanje vlage iz prostora: 1.) Visoko temperaturno grijanje i fasada bez izolacije, gdje vlaga odlazi u okolinu bez zadržavanja. Ovu metodu koristi 90% stanovništva u HR Riječ je skupom grijanju sa hladnim podovima i vlažnim zidovima, negrijanim spavaonicama i očajno hladnim kupaonama. 2.) Nisko temperaturno grijanje plus klima uređaj ili protočni kondenzacijski odstranjivač vlage, koji stvara buku, troši struju, ima filtre koje treba čistiti, zauzima prostor, i treba ga smjestiti u svaku prostoriju ili ugraditi komplicirani i skupi centralni sustav sa cijevima što idu kroz sve prostorije ali to je već pametovanje, a obećao sam da ću pisati i objavljivati samo ono što je isprobano i vlastitih ruku djelo. 3.) Niskotemperaturno grijanje plus samoventilirajuća fasada – koja svojim učincima omogućuje slobodno oslobađanje vodene pare iz prostora u okolinu, bez dodatnih ulaganja, troškova i specijalnog održavanja ako izuzmemo bojanje svakih nekoliko godina jer se to radi više zbog šminke nego stvarnih potreba.

Potreban alat: Montažna građevna skela (nekoliko segmenata), ljestve, električna bušilica, električna ili motorna pila, baterijska bušilica za zatezanje vijaka, ubodna pila, metar, grafitna olovka, kist, brusni papir, odvijač i slične sitnice…

Kao izvor informacija poslužili su mi časopisi; Sam svoj majstor i Majstor, zatim uvelike Internet i odgovori ljubaznih inženjera iz različitih tvrtki, na moje e-mail upite.

Ušteda novca u odnosu na druge izvedbe je po mojoj slobodnoj procjeni oko 50%. Ušteda energije tijekom godina eksploatacije je ogromna cca 70%. Kada bih u spavaćim sobama mogao spustiti temperaturu na 20°C ušteda bi bila i veća, ali tada počinje prevelika kondenzacija na prozorskim oknima, koja su načinjena od IZO stakla sa suhim zrakom (2 x 4mm).

Možda bih trebao ugraditi trostruka stakla sa plinom, ali nema smisla ostvarivati uštedu od 85% – zar ne? Moraju i Rusi zaraditi i od nečega živjeti… Istina, ljudi znaju biti naporni sa pitanjima i pametovanjem bez pokrića (zašto ovo ili zašto ono) ali im ne zamjeram, čak im ponekad zavidim – blaženo neznanje. Mnogi ne vjeruju koliko iznosi mjesečni račun za plin jer oni sa tim novcem griju samo dnevni boravak i mrze cijeli svijet, od jeseni pa sve do proljeća, a nekada i dulje. Ako imate pitanja ili se želite uvjeriti vlastitim okicama, kako to izgleda slobodno navratite na adresu Matije Gupca 33, Slatina. Biti će mi drago odgovoriti na Vaša pitanja, a Vi budite dobri i napravite poneku stvar bolje od mene, jer nitko nije savršen.

Miša Nicinger